Приказивање постова са ознаком zene. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком zene. Прикажи све постове

среда, 13. март 2013.

MILANSKI EDIKT SHOW ROOM "KONSTANTIN"


Edikt(ed) Naissus Fešn Week
 
Direktno iz milanskog edikta - Naissus look za sezonu proleće-leto 313. godine N.E.
:)))))))))))))



fotografija sandala - Rimljanki - na stopalima muškarca i žene
Hit sezone - "latiNAISke"- done by CERSAĆE
(Ekskluzivna kolekcija, limitid edišn. Do 314. godine)
Čovek u rimskoj uniformi i grupa muškaraca i žena u rimskim odorama
Lični legionar - MUST HAVE ACCESSORY za sezonu proleće-leto 313. godine N.E. 
Grupa mladih ljudi obučena u rimske toge ukrašene cvećem
Mladalački svež dnevni toga-look - done by Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus

Starije dame u rimskim togama u korpama nose voće
Za dame u zrelijim godinama, svedeniji toga-look  - done by Ave Caesar Morituri te Salutant



 SVAKA SLIČNOST SA REALNOŠĆU JE NEREALNA

Foto: http://www.depo.ba
http://www.zadarskilist.hr
http://regionalni.com


уторак, 12. март 2013.

Svaki početak je težak - razvod na srpski način


I tako, pijem ja kafu jednog dana, kada mi za sto sede školska! Nismo se videle baš dugo pa priča za pričom, kafica za kaficom pa poče i prava priča... Ispriča je ona meni, a ja ću, evo, sada vama... Htela je, draga moja, da bude baš ovako sročena, lična, kaže, mnogo joj znači da se čuje. Pa dobro, rekoh, ako ti tako kažeš, nek ti bude... Možda vam se i dopadne. A možda vas i poduči... Ne znam, nisam vam ja kompetentna... Samo prenosim...

I poče ona priču ovako...

"Da, draga moja, svaki je početak težak,. Ali, evo, ja počeh. Jer, to je suština. Početi, ma koliko se činilo nemogućim. A moj je krenuo ironično, dan pre mog rođendana, mada nisam bila svesna toga. Još mi odzvanja ta rečenica. „NE ZNAM DA LI SAM TO HTEO!“ Tipično muški zrelo, posle godina bačenih uludo, kada se krunišu novim životom. Pravi trenutak za preispitivanje ličnih životnih planova! Svaka šestomesečna beba to razume. Zato muževi i postaju bivši, a onaj prilepak u vidu druge NN ženske persone ne zavređuje tu puno pomena. No, nemam nameru da puno jadikujem, jer hoću da ti pričam ovo na drugačiji način. Sve to, draga moja, treba okrenuti na ružičasto, jer je to prava pobeda. Ostati normalan i nasmejan i kada te lome do iznemoglosti. Iz inata, baš!

Ja odmah u startu napravih par kardinalnih grešaka, što i nije tako loša varijanta jer brzo izgustiraš nekoliko glupih predrasuda, pa shvatiš koliko nisi iz te priče. I onda kreneš po svome, u suprotnom pravcu! Na vreme. Zato ti i pričam, draga moja, da te neukusne soseve u koje nas ubacuju začiniš po svome. Priznajem da je moje iskustvo skromno, ali obrazac se brzo izvuče. Na žalost.   
 
Pa, da se vratim na svoj početak "avanture". Puklo je to kod mene brzo, iako je pucalo dugo. U stvari, od samog početka nije valjalo, ali prokletstvo je ženskog roda što gleda, a ne vidi (pre bih rekla ne želi da vidi). A kada sam progledala konačno, stomak već bio poveliki. Sve se nadaš nekako da će biti bolje sutra, ništa nije savršeno na ovom svetu pa nije ni on, PROMENIĆE SE (ma majke mi od najbolje školske moje sestre iz trećeg osnovne, treća klupa do zida, što je u prvom tromesečju petog otpalila za Australiju!). Neće, draga moja, oni to NE UMEJU! Takvi su kakve ih zatekneš, kozmetičke promene su moguće, ali na nivou teorije. Zato te stvarno molim da jednom za svagda obrišeš iz životne agende plan pod nazivom: „Nije baš nešto, ali ću ga JA doraditi po svome“. Mislim da se kotira prilično visoko, pa to uzalud utrošeno vreme bez rezultata bolje da posvetiš uzgajanju cveća ili meditaciji, ako baš ništa kretivnije za sebe ne umeš. 

Bilo je stvarno teško. Ali, da je baš bilo za toliku kuknjavu i valjanje po blatu, vala nije! Baš sam ga preterala bila skroz. To je prva pouka koju želim da ti kažem. Jeste teško, ali kraj nije, život ti pruža  novu šansu, draga moja, da ispraviš počinjene greške i preuzmeš kontrolu. Jer mi smo jači pol, zapamti to! Nije strašno ako se malo slomiš, samo praznoglavci kao moj bivši mogu izbanalisati knjiški emocije drugoga pa reći hladno: „Čemu ta dramatizacija, snađi se! Da si ti meni uradila ovo, ja bih bio sto puta jači!“ (pa zatvori vrata za sobom i ode u novi život bez obaveza). Pazi, Boga ti, Makijavelijeve filozofije u kombinaciji sa Ničeovim natčovekom! Bilo bi to baš tako na početku, a kada bi ga život nagazio kasnije, ne bih rekla da ne bi bilo cike i vriske. Kao što je i vrištao jedno veče kada je, po sopstvenom shvatanju, prinudno morao da provede vreme sa svojim detetom, a u društvu svoje ženske pratilje (obrati pažnju, imao je pomoć!), pa nije znao kako da smiri bebu koja je plakala šest sati, ako sam ga dobro razumela kroz slušalicu u pauzama nesnosne panike koja je potresala njegov muževni glas. A dete je samo bilo gladno... Meni se takav incident nije desio, iako sam bila sama, a bih optužena da sam nesposobna, slaba, degen i još po nešto gadno, samo zato što se slomih na komade kada pogledah u oči samoći. Nisu to lepe oči, ali nisu ni tako mračne kako na prvi pogled deluju. To ti je onaj princip da nisi ni svesna koliko možeš dok te život ne natera. E, tada pravi junaci na megdan izlaze! Ja pokupih svoje komadiće, prilepih i skrpih, za to moram da zahvalim svom anđelu koji me natera da se saberem i dade mi snage da se suočim sa životom kako mu dolikuje. 

Crtež muža i žene okrenutih leđima između kojih se crtež cepa


Nisam ponosna na par meseci ludila u kome sam bila, sama sam ga zamutila, ali ne možeš znati, niti videti sebe u pravom svetlu ako ne dotakneš dno. Nije ni to tako loše, upoznati sebe mnogo je moćna stvar, a još je moćnije kada preko noći odrasteš i konačno shvatiš ko si i šta želiš. Pa se na tom dnu uspraviš i kreneš ka vrhu. Jer sa dna, put je jednosmeran. Princip davljenika koji se hvata za slamku u našem slučaju nije poželjan. Ako je ta slamka baš bilo šta, onda je bolje potonuti. Veruj mi na reč, probala. Kada potoneš i umiriš se, isplivaćeš sigurno, a što se više koprcaš... Znaš već šta sledi. 

Neću ja štediti sebe, svaka veza je u dvoje, svaki problem takođe. Ne može samo jedna strana biti negativna. Moje je što sam pogrešnog čoveka odabrala. Mnogo me je iscrpio, iako to naoko tako nije delovalo. Bivši bi sada pozeleneo od besa i odmah ispucao kontraargumente o količini para utrošenih na mene. Ne može to da dopre do mozga ograničenog bojom novca. Uz njega sam se pretvorila u najobičniju pihtiju, mrca bez duše i volje, jer mom temperamentu i energiji racionalna hladnoća ne leži. To je moj bivši, životni digitron, kolko mu ko dođe sistem. Fiskalni račun obavezno dobijaš na kraju. Ja sam malko drugačija. 

Ostala sam sama sa bebom bez pomoći. Preseljenje u rodni grad nije dolazilo u obzir, imala sam posao i već neki kakav-takav život, prijatelje i navike.  Formalno smo se razveli par meseci nakon pravog rastanka, kada je samo pokupio stvari, okrenuo se i otišao. Agonija do konačnog stavljanja ključa u bravu trajala je malo više od mesec dana. On je sve to jako jednostavno objasnio pa ću ga citirati: pukao je psihički, ne može da podnese sav taj pritisak, ne zna da li je sve to hteo, njegov život mora na prvo mesto, pa sve drugo iza, pa i dete, neće detetu ništa faliti ako se roditelji razvedu jer je najbitnije da je tata srećan i zadovoljan... I, naravno, na kraju se stereotipski pomoli i neka kao slučajna, nebitna ženska osoba. Mlađa, naravno, mada svaka je bolja i kvalitenija od skorašnje porodilje sa podočnjacima do zemlje, živaca išmirglanih detinjim plačem i linije ko stvorene za ljubitelje punijih.

I tako ja ostadoh sama i uplašena. Žao mi je što sam sebi dozvolila da se toliko uplašim samoće, da sam bila spremna na svakakve gluposti samo da se za nešto zakačim. E, tada se obično desi suprotno - otkačiš! Tako u njegovim očima ispadoh ja slabić, ironično skroz kada se ima u vidu činjenica da je on svoje dete ostavio na račun sopstvene sujete i sebičnosti. A meni sve tako nesposobnoj (kako me je stručno procenio) ostavio voljeno mu dete da ga čuvam i pazim dok je on na službenom putu moderno nazvanom „momak sam, tim se dičim!“ Nešto u toj priči baš ne štima. Kako jednoj nesposobnoj osobi prepustiti tako veliku odgovornost kao što je podizanje deteta, koje, opet da ga citiram, nije ostavio. Dobro, hajde da ne cepidlačim, samo je otišao i malo nas zaboravio. 
Uskoro je on odlučio da mu se ne mili da bude podstanar pa je brzo pronašao razlog da nas otkači, a meni opet ponovi silovito: „Snađi se...“ I ja se snađoh, jednog vrelog avgustovskog dana, sa bebom u naručju, koja je dan kasnije napunila 14 meseci. Konačno dođosmo kući...

I tako, priznajem da sam sama sebe dovela u, blago rečeno, neprijatnu situaciju, ali me to ipak ne diskredituje da ne bih progovorila o onom naopakom što se na ovim prostorima nekako genetski prenosi, a država još malo potpomogne, da se ne zameri tradiciji."

Eh, draga moja, rekoh joj ja na kraju priče, teško je to... Stvarno jeste. Ne znaš ni šta da kažeš... Ali život, valjda ide dalje... I ode ona, nadam se u bolji... Bar joj ga ja od sveg srca želim! 

SVAKA SLIČNOST SA REALNOŠĆU JE NEREALNA  

foto: http://www.telegraf.rs

среда, 13. фебруар 2013.

ŠTA JE PMS br. 2 I KAKO GA "PREBOLETI"

Poznato je da žene imaju jedan interesantan fenomen poznat skraćenicom PMS ili u punom nazivu predmenstrualni sindrom. Većina žena dobro zna o čemu se radi pa neću detaljisati jer nisam kompetentna, izuzev kada sam u PMS-u pa mi ispadaju stvari iz ruku, prozori mi se despresivno zacrne a hoću i da ujedem... Međutim, postoji još jedna ženska "boljka" istog skraćenog naziva PMS koja je stručnoj javnosti nedovoljno poznata. Naime, drugi ženski PMS, punog naziva POST-MAJČINSKI-SINDROM široko je rasprostranjen ali se njime stručnjaci do sada nisu bavili. Pa, eto, skromna ja, da ukažem javnosti na značaj i potrebu stručnog prilaza ovom problemu. Ime na prvi pogled može da zbuni, jer majčinstvo je "Neverending story" pa kako onda može ući u neku "post" fazu? Mogućnost zabune je vrlo verovatna ali ću objasniti na šta se ta "post" faza odnosi.

Postoji jedna interesantna faza, otprilike u vreme kada DETE dovoljno odraste da već može samo da hoda, da se nahrani (ali ne i da samo sebi spremi hranu), da se obuče, svuče, samo opere zube... Otprilike mu to dođe negde između treće i četvrte godine. Individualno je to, pa ne bih da generalizujem o vremenskom periodu kada se PMS br.2 javlja. Ipak, ono što je većini žena zajedničko (da se ponovo ogradim od generalizovanja) u tom nekom perodu kada nam deca malo poodrastu pa više ne vise sa raznih delova naših tela je to da se malo zbune. Blago rečeno. Objasniću.

lice našminkane devojke koja namiguje
Додајте натпис

Kada je dete malo, majka je angažovana 156% (dodatnih 56% obično ide na ostatak domaćinstva uključujući i "jaču polovinu", ako je ima). I opet ću da dosađujem negeneralisanjem jer nas ima raznih pa molim i muške i ženske "nestereotipe" da se ne uvrede... Dakle, kada su deca baš mala, situacija je vrlo jasna. Tri smene non-stop, sa eventualnim pauzama da se nešto pojede ili operu zubi... Priroda je to tako uredila i svaka majka tačno zna na šta mislim. Pomoć jeste moguća, ali jedna je majka! Deca nepogrešivo osete "uljeza"... Elem, ono što je karakteristično za PMS br.2 jeste blaga izgubljenost žensko-ženstvene intuicije. Može zazvučati rogobatno, ali većina majki u jeku majčinstva baš i nije sklona da se šminka, doteruje i na štiklama hoda. Više su sklone radnim uniformama na kojima se jasno može "pročitati" dnevni jelovnikom. Štikle su opasne jer često treba skokom gde dete okom... Čast izuzecima... Isto važi i za utegnuto-skockane kombinacije jer razne akrobacije rukama i nogama datu kombinaciju mogu fatalno oštetiti...

Dakle, za većinu majki u periodu najjačeg majčinstva karakteristično je da su u licu malo ubledele a po telu šarene... U komotnoj, širokoj odeći. Elem, kada taj period prođe pa se deca malo osamostale, žene se u jednom trenutku pogledaju u ogledalo i shvate da su zaboravile da budu - žene. Onaj trenutak kada ponovo treba da izađete među ljude, ne kao majka, nego kao žena početak je PMS-a br. 2. Neke žene to prebole prilično lako, ali neke upadanu u tešku fazu PMS-a br.2. Ja spadam u tu drugu grupu nesrećnica... Sećam se da sam prilično dugo bila zbunjena činjenicom da na sebi imam garderobu bez ijedne fleke! Teško je podneti taj šok... A da ne pričam koliko mi je vremena trebalo da se osmelim i napravim taj prvi korak na štiklama posle........... Maskara mi je u prvom trenu izazvala asocijaciju na četku za čišćenje flašica a kada sam stavila rumenilo ugledala sam svoj svakodnevni lik iz parka, ali bez isprekidanog disanja. A tek susret sa presom za kosu! Joooj, kako se ranije nisam setila da je iskoristim za peglanje sitnih stvari... Uh, pogledati neki drugi žanr filma sem crtanog ili pročitati celu jednu stranicu knjige... Slova nisam zaboravila, ali da čitam kao odrasla osoba jesam. Ipak, najstrašniji trenutak je svakako izlazak u svet. Sama, kao žena. Jer kako to izvesti kada mi se ništa ne mota oko nogu, ne vuče za ruke i odeću? Kako smiriti ruke da ne rade 10 stvari istovremeno i ujednačiti korak sa tempom ljudi, a ne sa tempom štoperice? Strašno... Imate osećaj kao da vas svi gledaju, da vas sve nešto svrbi i češka po telu, a naročito U GLAVI! E, to je taj PMS br.2. Trenutak kada se ponovo setite da ste ŽENA!Kada shvatite da postoje kratke suknje, frizer, lak za nokte i da se telo može potpiti u toplu kupku u kadi čitavih pola sata.

Drage moje, o PMS-u br. 2 treba pričati. Iako deluje kao nešto bezazleno i nerelevantno u odnosu na gomilu drugih stvari koje nam nad glavama vise, ovaj problem nije mali. Divno je biti majka, ali je još lepše biti i žena i majka! Ne zaboravljajte sebe jer ako to učinite i drugi će zaboraviti vas...

Kraj

SLEDEĆI BAJ D USPUT BLOG:
SREĆAN DAN (NE)ZALJUBLJENIH

среда, 23. јануар 2013.

POROĐAJNE (NE)MUKE

Slika deteta kako gleda kroz prpzpr
Pogled...

"Dva holandska voditelja odlučili su da iskuse kontrakcije koje svaka žena ima pred porođaj kako bi dokazali da su žene slabiji pol i da je to razlog zašto tako teško podnose bolove prilikom porođaja."


Ovako  je najposećeniji ženski portal www.žena.rs počeo jedan sasvim običan tekst o dvojici sasvim običnih muškaraca koji su malo hteli da demonstriraju svoju nadmoć... Ništa čudno niti novo, mada priznajem da sam se malo iznenadila što su kandidati za kategorično potvrđivanje slabosti slabog pola iz tzv. "razvijenijih" zemalja "razvijene" Evrope... No, poenta je jasna. Na kraju eksperimenta od ČITAVA dva sata (uh, što bih ja volela da sam bila deo tog "eksperimenta" ČITAVA dva sata umesto 5 puta toliko...), obojica su zaključili da je "celokupno iskustvo jednako mučenju". OK, jasno je da su shvatili da porođaj nije mačiji kašalj, a još manje nešto što potvrđuje slabost žena. Naprotiv... Simpatično i poučno... Međutim...
Ostala sam prilično zbunjena komentarima koje sam videla o ovom tekstu i nekim linkovima koji se koriste ne bi li se pogrdno osvrnulo na datu tematiku. Prosto ne mogu da verujem da neki muškarci nisu shvatili šta je poenta ove priče, koju nisu pokrenule žene već MUŠKARCI! Tako sam videla komentar da je objavljivanje ovog snimka i pisanje o tome kod nas skoro ravno skandalu jer se pričanjem o onim težim aspektima trudnoće i roditeljstva ne stimuliše natalitet. (?!?) Doooobro... Slažem se da je natalitet kod nas zaista jako bitna tema ali ja objavljeni tekst i problem nataliteta kod nas nikako ne mogu da povežem. Tema je u originalu bila da dva holandska voditelja žele da dokažu da su žene slabiji pol i da zbog toga teško podnose porođajne bolove, koji su po njihovom pre-eksperimentalnom mišljenju, potpuno podnošljivi. Ovo zaključujem čisto logički na osnovu premisa sa početka teksta.
A onda sam videla da je jedan moj prijatelj iskoristio tekst "Traži se žena koja bi rodila bebu neandrtalca" da da svoj "skromni doprinos i saosećanje sa ženama koje su trpele "strašne" (obrati pažnju na navodnike!) bolove prilikom donošenja na svet novog života!" Pa se onda i dobrovoljno javio da "istrpi sve bolove i oseti kakvo je to mucčnje!!" Kraj citata. Pauza... Stvarno ostadoh zbunjena i zatečena neshvatanjem i izvrtanjem poente. Možda sam ja pogrešno sve shvatila, prihvatam odgovornost ako je tako, ali ja sam iz teksta o isprobavanju porođaja izvukla poentu da je to samo jedan od koraka u nizu shvatanja kompleksnosti života žena u savremenom društvu. Jer žene danas nisu samo majke koje rađaju, iako je to najteže njihovo zanimanje, već su uz to i domaćice, zaposlene žene od kojih se očekuje da stoje rame uz rame sa muškarcima na platnom spisku, da budu obrazovane i lepe, negovane i smerne, a u isto vreme za svog muškarca i maštovito-razuzdane. I sve to u jednom pakovanju. Da me ne shvatite pogrešno, nisam feministkinja i ne gajim lepa osećanja prema pripadnicama tog pokreta koje ekstremno zastupaju ideju "žena kao muškarac" (bar ja to tako tumačim), niti, pak, zastupam tezu da žena treba da sedi kod kuće i samo čuva decu, kuva, pere i servisira sve oko sebe. Ja samo sagledavam realnost u kojoj većina žena danas živi i nosi se svakodnevno na visokom nivou! Raditi i zaraditi, odgajati i vaspitavati, voleti i brinuti, učiti i napredovati, biti skokom gde ti dete okom i.... Ima još nego ne mogu sve ni da nabrojim. A i neki bi mogli da me svrstaju u one koji nepotrebno uzdižu žene preko njihovih zasluga. Naravno da ne generalizujem stvar jer uvek ima izuzetaka....
Iako se o ovome može puno pisati i raspravljati dan-noć, smatram da za to nema potrebe. Tekst i celo to "iskustvo" dvojice mladića je vrlo jasno i prosto. Osetili su da porođaj nije jednostavna stvar koju treba podcenjivati i na osnovu koje treba etiketirati žene kao slabe jer ponekad malo i vrisnu. Trpanje drugih sastojaka u ovu "čorbu" po mom sudu je degutantno i nepotrebno. 

Kraj 

NOVI BAJ D USPUT TEKST: 
NEREALNO REALNO - o realiti šou programima